Balšići

Crnogorska srednjovjekovna dinastija (druga po redu), koja je vladala Zetom od 1360. do 1421. godine. Balšići su, u vrijeme vladavine Nemanjića Zetom, bili jedna od najmoćnijih vlastelinskih porodica. Poslije smrti cara Dušana (1355) Balšići postaju oblasni gospodari, priznajući samo formalno vlast srpskog cara. Dušanov nasljednik, car Uroš, priznaje Balšićima potpunu vlast u Zeti, pa u povelji iz 1360. garantuje dubrovačkim trgovcima sigurno putovanje na teritoriji Srpskog carstva i „na Zetu na Balšiće ili na državu kneza Vojislava.“ Porodica Balšić je u Zetu došla krajem 13. vijeka (1272-1280), i to iz Francuske (Provansa). Pripadali su aristokratskom staležu, a njihovo prezime bilo je de Bo (de Baulx ili de Baux). Balšići u Zetu dolaze u vrijeme kada u njoj stalno boravi srpska kraljica Jelena, žena kralja Uroša I, koja je bila francuska princeza. U njenoj službi nalazio se i Mate Balšić, koji je prvi Balšić iz Zete koji se pominje u izvorima. Maja 1304. kraljica Jelena je po Mati Balšiću poslala pismo dubrovačkom knezu, što svjedoči da je riječ o čovjeku iz njenog neposrednog okruženja. Postoje pretpostavke i da su se Balšići kasnije orodili s Nemanjićima, što ih je uzdiglo u odnosu na ostale zetske feudalce i dalo im ekonomsku i političku moć bez koje ne bi mogli ovladati Zetom.

U vrijeme kada Balšići preuzimaju vlast u Zeti, na čelu porodice bio je Balša I, koji je imao tri sina: Stracimira (umro 1372), Đurađa I (umro 1378) i Balšu II (poginuo 1385). Stracimir je bio oženjen Jerinom, kćerkom albanskog velikaša Progona Dukađina, i s njom je imao sina Đurađa, koji je bio gospodar Zete od 1385. do 1403. godine, pod imenom Đurađ II Stracimirović Balšić. Đurađ II Stracimirović Balšić je bio oženjen Jelenom, kćerkom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, koja se poslije njegove smrti udala za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića (1411). Đurađev i Jelenin sin bio je Balša III, posljednji vladar iz dinastije Balšić, koji je upravljao Zetom od 1403. do 1421. godine. Balša III je naprije bio oženjen Marom, kćerkom albanskog feudalca Nikite Topije, a zatim Boljom, kćerkom Koje Zakarije. Iz dva braka imao je troje djece – sina, čije ime nije poznato, i kćerke: Jelenu, kasnije ženu Stefana Vukčića Kosače, i Todoru, koja se udala za Petra Vojsalića. Drugi sin Balše I, Đurađ I, vladao je Zetom još za očevog života, od 1362. do 1378. godine. Bio je najprije oženjen Oliverom, kćerkom Vukašina Mrnjavčevića, a zatim Teodorom, kćerkom despota Dejana. Iz ova dva braka Đurađ I je imao četvoro djece. Treći sin Balše I, koji je imao vladarsko ime Balša II, upravljao je Zetom od 1378. do 1385. godine. Balša II je bio najprije oženjen Komninom, kćerkom despota Jovana od Valone, a zatim Jelenom, kćerkom Radoslava Hlapena. Iz ovog braka imao je jednu kćer. Potomci Balšića posljednji put se pominju oko 1500. godine.

 

Đurađ I Balšić (1362-1378).

Predvođeni Đurađom I, Balšići su početkom 1362. ovladali Drivastom, a zatim i Ulcinjem, da bi u isto vrijeme bezuspješno pokušavali da osvoje Kotor. Nakon osvajanja Drivasta i Ulcinja, Balšići su se okrenuli Draču (1363), ali stvari nijesu išle željenim tokom. Albanski vlastelin Karlo Topija suprotstavio se pohodu Balšića na ovaj grad. Topija je čak uspio i da u jednom sukobu zarobi Đurađa Balšića. Mir između Balšića i Karla Topije sklopljen je tek 1366. godine, kada je Đurađ i oslobođen. Uspostavljanje mira s Topijom učinilo je sigurnom granicu države Balšića prema Drimu, što im je omogućilo da se potpuno posvete svom davnašnjem cilju – osvajanju Kotora. Zato su Balšići tokom 1367. opsjedali Kotor, ali i ovog puta bez većeg uspjeha. Bezuspješni napad na Kotor nije samo donio Balšićima vojničke i materijalne gubitke, već im je prouzrokovao i ne malu političku štetu. Zbog napada na Kotor Balšiće je Mletačka republika stavila na listu svojih neprijatelja, a Republici se u osudi Balšića pridružio papa Urban V i srpski car Uroš čiju je vrhovnu vlast Kotor tada priznavao. Svi oni su, cijeneći prvenstveno trgovački i ekonomski značaj Kotora, pohod Balšića smatrali drskom avanturom jedne ambiciozne porodice. Da bi se od ovakvih napada sigurnije zaštitili, Kotorani, koji su do tada priznavali vlast cara Uroša, odlučuju da priznaju vrhovnu vlast ugarskog kralja. Neuspjeh koji je Đurađ Balšić doživio pod Kotorom, ublažen je osvajanjem zemlje kralja Vukašina. S kraljem Vukašinom, koga je car Uroš proglasio za savladara 1365. godine, Balšići su bili saveznici u borbi protiv zahumsko-raškog velikaša Nikole Altomanovića, pa su poslije pogibije kralja Vukašina na Marici (1371) zauzeli njegove oblasti. Tokom 1371. i 1372. godine Đurađ Balšić je zauzeo Dečane, Prizren i Peć, da bi nedugo nakon toga, zahvaljujući ženidbi Balše II sa kćerkom valonskog despota Jovana, Balšići dobili Berat i Valonu. Godinu dana kasnije, poslije sloma Nikole Altomanovića (1373), Đurađ je zauzeo i njegove oblasti prema Dubrovniku i Trebišnjici (Konavli, Dračevica, Trebinje), koje će ostati pod vlašću Balšića tek nekoliko godina. Ovim osvajanjima, Balšići su postali najmoćniji oblasni gospodari. Država Balšića prostirala se od donjeg toka rijeke Maće do Dubrovnika, i od Lovćena do Prizrena. U posjedu Balšića bili su svi primorski gradovi osim Kotora (Ulcinj, Bar, Budva, Cavtat), te Lješ, Danj, Drivast, Podgorica, Prizren, Peć. Granica države Balšića na sjeveru nije prelazila liniju Budoš-Maganik-Komovi-Mokra planina. Đurađ Balšić, koji je tada bio na čelu Zete, koristio je titulu “gospodar” (dominus). Đurađ Balšić vladao je Zetom do 1378. godine.

Balša II Balšić (1378-1385).

Poslije smrti Đurađa Balšića na čelo Zete došao je Balša II, najmlađi Balšin sin. Njegova vladavina počela je u dosta teškim okolnostima, jer se Zeta nalazila u neprijateljskim odnosima s bosanskim kraljem Tvrtkom koji joj je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Kralj Tvrtko je pokušao da se približi granicama države Balšića i pripajanjem Kotora, koji je bio pod nominalnom vlašću ugarskog kralja. Pretenzije na Kotor tada će iskazati i Balša II, pa će između njega i kralja Tvrtka uskoro doći do sukoba oko grada. Taj sukob će trajati od 1382. do 1384. godine, i završiće se Tvrtkovom pobjedom. Poražen u Primorju, Balša II pokušava da učvrsti svoju vlast na drugoj strani – prema Draču. Vjerovatno prvih mjeseci 1385. godine, Balša II je uspio da zagospodari Dračom, a zatim Beratom i Valonom. Kao gospodar ovih oblasti, Balša II je uzeo titulu “duka Drački”, ali njegova vlast ovdje neće biti dugog vijeka. Već sredinom septembra 1385. Berat će napasti Turci. S nevelikim odredom vojnika, Balša II je iz Drača krenuo prema Beratu ne bi li ga odbranio. Do sukoba dvije vojske došlo je na Saurskom polju, nedaleko od Berata. U toj bici za odbranu Berata, Balša II je poginuo. Poslije smrti Balše II postepeno se sužava teritorija države Balšića, pa Drač, koji je kratko vrijeme bio u njenom sastavu, preuzima albanski velikaš Karlo Topija, a Prizren i Peć osvaja Vuk Branković. Balšići su izgubili vlast i nad Budvom, Zadrimom i Lješom. Budvom su zavladala braća Sakat, a Zadrimom i Lješom braća Dukađini. Tada je u podlovćenskom dijelu Zete osnažila i porodica Crnojević, koja će sve više pokazivati želju za samostalnošću. Nasljedniku Balše II, njegovom sinovcu Đurađu II Stracimiroviću Balšiću, sinu Stracimira Balšića, neće biti nimalo lako da u Zeti povrati vlast koju su njegovi prethodnici imali.

Đurađ II Stracimirović Balšić (1385-1403).

Đurađ II Stracimirović Balšić će na početku vladavine pokušati da ojača svoj položaj u Zeti pribavljanjem podrške susjednih vladara. Vjerovatno zbog toga Đurađ se 1386. godine i oženio kćerkom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Na taj način stupio je u porodične veze i s moćnim Vukom Brankovićem, koji je takođe bio zet kneza Lazara. Postoje tvrdnje i da se Đurađ II tada izmirio s Turcima, ne bi li u njima našao saveznika za borbu protiv kralja Tvrtka. Sve ove kombinacije neće Đurađu II mnogo koristiti, jer će turski prodor na Balkan tokom 1388. i 1389. godine, učiniti beskorisnim njegove srpske saveznike, a bezopasnim njegovog najvećeg neprijatelja - Tvrtka. Uplašeni od Turaka, svi oni će priželjkivati zajednički sporazum. Bosanski kralj Tvrtko je čak slao izaslanike Đurađu II ne bi li utvrdio mir između njega i zetskog vladara. I Đurađu II je taj mir odgovarao, ne bi li učvrstio svoju oslabljenu vlast u zemlji, ali on ni po koju cijenu nije želio savez koji bi ga uvukao u rat s Turcima. Da je pristao da s knezom Lazarom, Vukom Brankovićem i kraljem Tvrtkom sklopi sporazum protiv Turaka i krene na Kosovo, njegova politička sudbina imala bi neslavan kraj. Od njegove zemlje zasigurno ne bi ostalo mnogo, jer bi bila podijeljena između sve snažnijih oblasnih gospodara u Zeti. U Kosovskoj bici (1389) Đurađ II Balšić nije učestvovao. Nadanje Đurađa II da će kao turski štićenik uspjeti da ojača svoju vlast u Zeti, pokazalo se nerealnim. Čim su Turci okončali svoju vojnu akciju, zatražili su od Đurađa da im preda gotovo polovinu svoje teritorije. Đurađ je uzalud pokušao da pregovara sa skopskim sandžakbegom oko ovih zahtjeva. Ne želeći ni da raspravlja o njegovim ponudama, sandžakbeg ga je stavio u pritvor, zaprijetivši da će iz pritvora izići tek kada sultanu ustupi tražene oblasti. Nemajući kud, Đurađ II je krajem 1392. godine pristao da Turcima ustupi Skadar, Drivast i Sveti Srđ, te da sultanu plaća godišnji danak.

Turskog vazalstva Đurađ II se oslobodio tek 1395. godine, u vrijeme dok su Turci bili zauzeti ratovanjem s Ugarima. Ugarsko-turski sukob Đurađ II nije samo iskoristio da se oslobodi vazalnih obaveza, već i da povrati svoje gradove: Skadar, Drivast, Sveti Srđ i Danj. U ovom pohodu vojnička sreća bila je na njegovoj strani. Da bi sebe i svoje tek vraćene posjede osigurao od Turaka, Đurađ II je ponudio Mletačkoj republici Skadar, Drivast i Sv. Srđ, s tim da mu ona kao nadoknadu za ta mjesta godišnje isplaćuje 1.000 dukata. Zetski vladar je očito znao da ove gradove ne može održati ukoliko Turci krenu da ih povrate, pa je stoga odlučio da ih za godišnju proviziju ustupi Mletačkoj republici. Jeste da je tražena suma bila mnogostruko manja od prihoda koje su davali ovi gradovi, ali je Đurađ znao da te prihode ne bi dugo uživao ukoliko bi Skadar i Drivast ostali u njegovoj vlasti. Ovako, ustupanjem ovih gradova Republici, prihod od njih jeste bio manji, ali dugotrajniji i sigurniji. I što je za Đurađa II bilo od posebne važnosti: ustupanje Skadra i Drivasta Republici mogao bi iskoristiti da od nje dobije neke političke privilegije. Početkom 1396. Mletačka republika je prihvatila Đurađevu ponudu, smatrajući da su ovi gradovi ne samo predstraža njenim primorskim posjedima, već i buduća središta velikih trgovačkih poslova. Prema ugovoru koji je između njih potpisan, gradovi su Mletačkoj republici ustupljeni “na vječna vremena”, s pravom da slobodno raspolaže svim gradskim prihodima. Đurađ se obavezao da ni on niti njegovi nasljednici nikada neće na njih pretendovati. Za uzvrat, Republika je Đurađu i njegovim nasljednicima dala mletačko plemstvo, pravo utočišta na mletačkoj teritoriji, hiljadu dukata godišnje provizije i obećanje da neće dozvoliti da, koristeći njenu teritoriju, bilo koji od oblasnih velikaša ugrožava zetsku državu. Za Đurađa II ovo je obećanje bilo posebno značajno, jer mu je omogućilo da se obračuna s Radičem Crnojevićem, najopasnijim protivnikom u zemlji. Krajem aprila 1396. Đurađ je napao Radiča Crnojevića, porazio njegovu vojsku, a Radiča ubio.

Savezništvo Balšića s Venecijom, od koga je zetski vladar ispočetka imao ne malih koristi, neće dugo trajati. Đurađ II Balšić je ubrzo došao u sukob s Republikom zbog njene ekonomske politike u ovim oblastima. Snižavanjem carina i taksi u Skadru i Drivastu, Republika je ugrozila monopolsku trgovinu koju su vodili Balšići, a time i prihode zetske države. Zbog nižih carina koje su uticale na nižu cijenu robe iz Skadra i Drivasta, mletačkoj trgovini nije mogao konkurisati niko iz okruženja, pa ni Balšići. Upravo je to zetskog vladara pokrenulo da počne da radi protiv interesa Republike. Kada je tri godine nakon mletačkog preuzimanja Skadra, u ovoj oblasti došlo do pobune seljaka, Republika je konačno dobila nepobitan dokaz o neprijateljskom držanju Đurađevom. Za podsticanje bune odmah je optužen Đurađ II Balšić, čime je počelo neprijateljstvo između Balšića i Venecije. Neprijateljstvo između Đurađa i Republike nije moglo a da ne utiče na Đurađevo držanje prema Turcima. Kao i uvijek kada se nejaki vladar nađe pred višestruko jačim protivnikom, Đurađ je prijatelja pokušao da pronađe u neprijatelju njegovog protivnika. Neprijatelji njegovog protivnika, kojima se obratio za pomoć, bili su Turci. Ovaj Đurađev spoljnopolitički zaokret, razumije se, nije bio po volji Republici, pa je početkom 1401. u Veneciji odlučeno da mu se ukine isplata godišnje nadoknade od 1.000 dukata. Republika je Đurađa II smatrala krivcem i za štetu koju su joj njegovi podanici nanijeli, pljačkajući stovarišta soli. Đurađ II nije mogao biti ravnodušan prema ovim optužbama, jer su one izrečene u vrijeme kada se Republika nije morala plašiti Turaka koji su bili zauzeti ratovanjem u Maloj Aziji. A kada se Republika nije plašila Turaka, ona je za svoje nejake susjede mogla biti i opasna. Zetski vladar je zato nevoljno pristao da namiri štetu koju su njegovi podanici nanijeli Republici i da obeća sigurnost mletačkoj trgovini. Za uzvrat, Republika mu je obnovila isplatu godišnje provizije. Nakon regulisanja odnosa s Venecijom, Đurađ II nije živio dugo. Umro je aprila 1403. godine.

Balša III Balšić (1403-1421).

Đurađa II Stracimirovića Balšića naslijedio je njegov sin Balša III, koji je u to vrijeme imao tek 17 godina. Državnu teritoriju kojom je trebalo da vlada činila je Gornja Zeta (od Plavnice do Ostroga, i od rijeke Zete do Lovćena i Sutormana), kao i primorski gradovi – Ulcinj, Bar i Budva. Budući da Balša III zbog svoje mladićke dobi nije imao političkog iskustva, Zetom je faktički vladala njegova majka Jelena, kćer srpskog kneza Lazara. Njen potpuni uticaj na politiku Zete iskazao se odmah u promjeni stava prema Mletačkoj republici, jer Jelena je prema njoj odavno gajila neprijateljstvo. Jelena Balšić je bila nezadovoljna zbog ograničenja koja je Republika nametala zetskoj trgovini u Skadarskom kraju, ali i zbog oduzimanja povlastica koje je pravoslavna crkva ovdje uživala prije uspostavljanja mletačke vlasti. Na Jelenine molbe u vezi s ovim problemima, mletački Senat je odgovarao kurtoazno i neobavezujuće, uostalom kao i uvijek kada je dobijao pisma onih koje je smatrao slabijim i za interese Republike nevažnim. Međutim, kada je u Skadarskom kraju 1405. godine izbila pobuna nezadovoljnih mletačkih podanika, Senat je uvidio da se prevario. Pobunu su vjerovatno podstakli Balšići, koji su ustanicima odmah poslali vojnu pomoć, tako da je Republika uz velike napore uspjela da osigura Skadar od Balše III, šaljući strijelce u skadarsku tvrđavu. Republika je odlučila i da napadom na primorske gradove zetskog gospodara izvrši pritisak na njega. Već sredinom 1405. Mlečanima su se predali primorski gradovi Balšića – Ulcinj, Bar i Budva. Za Balšu III to je bio težak udarac, pa je odlučio da potraži pomoć od sultana. Balša III je znao da bi pristankom da plaća harač sultanu mogao da računa na neutralnost svih okolnih gospodara koji su bili turski vazali, što je njegovu poziciju prema Republici trebalo da učini sigurnijom. Međutim, slaba je bila korist za Zetu od ovakve Balšine odluke. Na lokalne gospodare koji su se odmetali od njega i pristupali Mlečanima, nije ostavilo poseban utisak saznanje da je Zeta pod zaštitom turskog sultana. Za njihov stav prema Balši III kudikamo su bile važnije povlastice i pokloni koje su Mlečani bili spremni da im daju. A Mlečani su svim feudalcima koji su bili spremni da ratuju protiv Balše, davali posjede i sela.

Tako se rat između Mletačke republike i Zete pretvorio u rat između Balše III i lokalnih feudalaca u mletačkoj službi. Tokom čitave 1406. godine oni su se sukobljavali na prostoru između Skadra, Ulcinja i Bara, pobjeđujući čas jedni, čas drugi. Tačnije, ni jedni ni drugi nijesu imali snage da svom protivniku nanesu odlučujući udarac. Poslije jedne takve bitke, u kojoj je učestvovalo oko dvije hiljade Balšinih vojnika, i neuspješnog napada na Bar, zetski gospodar je odlučio da pregovara s Republikom o sklapanju mira. Pregovori su vođeni krajem 1406. godine. Balša III je tražio Budvu i Drivast, kao i isplatu zaostalih provizija za ustupanje Skadra, ali Mlečani nijedan njegov zahtjev nijesu smatrali umjesnim. Na kraju su čak zatočili njegove pregovarače, što je Balšu primoralo da u pregovore uključi svog ujaka, despota Stefana Lazarevića, i svog tasta, Nikitu Topiju. Sporazum između Zete i Republike počeo je da se nazire tek 1408. godine, kada su i jedna i druga strana popustile pod teretom prevelikih ratnih troškova. Prema konačnom sporazumu iz 1408. godine, Republika je zadržala Bar i Ulcinj, a Balšićima je trebalo da pripadne Budva, Grbalj i Paštrovići. Sporan je ostao prostor oko rijeke Bojane (Zabojana), što je bilo dovoljno da se nastave neprijateljstva. O spornim pitanjima koja je trebalo rješavati da bi oko Skadra zavladao mir, pregovarala je u Veneciji i Jelena Balšić. Mlečani, prvenstveno zainteresovani da učine Skadar bezbjednim, nudili su Balšićima Budvu i prostor između Bara i Ulcinja, samo da očuvaju kontrolu nad tokom Bojane. Jelena Balšić je, opet, bila spremna da učini i veće ustupke, samo da zadrži Zabojanu, koja je kao prostor trgovačkog tranzita donosila velike prihode. Kada je izgledalo da pregovorima nema kraja, Mlečani su našli neobično rješenje da ih prekrate: deklarativno su pristali da Balšićima ostave Zabojanu, ali su skadarskom knezu poslali naređenje da ni po koju cijenu ne dozvoli da je Balšići preuzmu. Početkom 1410. Balša III je shvatio da je prevaren, pa je krenuo u pohod na sela u priobalju Skadarskog jezera, čime je nastavljen ovaj iscrpljujući rat. I narednih godina Balšina vojska napadala je skadarsku oblast, koju su Mlečani sve teže branili. Zbog toga su mu 1411. Mlečani ponudili sporazum, obećavajući čak i Zabojanu. Poznajući mletačku narav, Balša nije odmah povjerovao da je Republika zaista spremna na taj ustupak, pa je nastavio s manjim napadima na njenu teritoriju.

Tek sredinom 1412. godine, kada je konačno uspio da zauzme Bar, Balša III je odlučio da započne pregovore o miru. Njegova pozicija bila je u tom trenutku povoljnija od mletačke, pa je Republika pristala da mu vrati Ulcinj, Bar i Budvu, kao i da mu isplati proviziju od hiljadu dukata za gradove koji su joj pripali na osnovu ugovora između njegovog oca i mletačke vlade. Ugovor između Zete i Mletačke republike, Balša III je potvrdio januara 1413. godine. Time je završen njihov višegodišnji sukob koji se naziva Prvim skadarskim ratom. Iz tog rata Balša III je izašao kao pobjednik. Budući da je tokom rata najveći Balšin problem bio odmetanje oblasnih gospodara, mirno doba valjalo je iskoristiti za učvršćivanje vlasti u zemlji. Zbog toga je Balša III odmah po završetku rata najodlučnije radio da oblasne gospodare učini pokornim i bezopasnim. U nekim slučajevima to je radio surovim mjerama koje mu ni u ratu nijesu bile strane, dok je u nekim slučajevima davanjem privilegija uspijevao ono što je na drugom mjestu postizao silom. Prijateljske odnose uspostavio je i sa albanskim velikaškim porodicama (Kastriotima, Zakarijama, Topijama), znajući da je njihovo savezništvo zlata vrijedno u svakom sukobu s Mletačkom republikom. Onim što je postigao za samo nekoliko godina nakon završetka Prvog skadarskog rata, Balša III je mogao biti zadovoljan. Njegova vlast u Zeti bila je neprikosnovena, a položaj njegove države bio je bolji nego u posljednjih nekoliko decenija.

Tada je Balša III upotrebljavao titulu “duka veliki i gospodar zemlji zetskoj i svemu zapadnomu Primorju”. Da riješi probleme s oblasnim gospodarima, Balša III je uspio uz dosta napora, no probleme koje je imao s Mletačkom republikom i ona s njim, izgleda da je bilo mnogo teže riješiti. Republika je optuživala zetskog gospodara zbog nasilja i štete koju čine njegovi podanici mletačkim trgovcima, a Balša je prigovarao Veneciji zbog odbijanja da mu izruči neke odmetnike. Balšina reakcija na to odbijanje bio je napad na jedno selo u okolini Skadra, što je sasvim poremetilo njegove ionako loše odnose s Mletačkom republikom. Republika je uzvratila organizovanjem ratničkih družina protiv Balše III, a zetski gospodar pljačkanjem mletačkih trgovaca. Ovakvi sporadični sukobi prerasli su početkom 1419. godine u novi rat. Glavne borbe vođene su, kao i u Prvom skadarskom ratu, oko Skadra i Drivasta. Snage koje je Republika mogla suprotstaviti Balši III, bile su neznatne, pa je Balša ovladao Bojanom i Drivastom, a Skadru nametnuo iscrpljujuću blokadu. U takvoj situaciji Mlečani su razmišljali kako da nekim političkim manevrom oslabe zetskog gospodara. Bilo je ideja da ponude Turcima skadarsku proviziju ukoliko otjeraju Balšu III sa gradskih vrata, ali i da ga nasilno svrgnu s vlasti. Mlečani su pokušavali i da privole Kotorane da napadnu na Balšu. Od svih tih planova jedino je ovaj posljednji uspio. Kotorani, koji su nominalno bili pod vlašću ugarskog kralja, priznali su aprila 1420. mletačku vlast, s tim da Republika poštuje njihov Statut i ostavi im dio prihoda. Republika je ove zahtjeve Kotorana odmah prihvatila, a Kotorani su već krajem 1420. napali na Balšine oblasti u primorju. Možda bi ovaj rat išao i nekim drugim tokom da u vrijeme kada se Kotor predao Republici, Balša III nije bio teško bolestan. Kako je njegova bolest sve više uzimala maha, on već krajem 1420. nije bio u stanju da upravlja zemljom. Početkom 1421. odlučio je da pođe u Srbiju kod svog ujaka, srpskog despota Stefana Lazarevića. Na dvoru despota Stefana Balša III je umro.

Više iz ove kategorije