Petrović-Njegoš

Četvrta crnogorska dinastija, Petrović-Njegoši su Crnom Gorom vladali 221 godinu – od 1697. do 1918. godine. Vladali su s prekidima od 1768- 1773 (Šćepan Mali) i 1781- 1784 (vladika Arsenije Plamenac). 


Petrović-Njegoš, Danilo

(Njeguši, oko 1670- manastir Podmaine, 11. I 1735), crnogorski vladika i vladar (1697 - 1735). Rodonačelnik je crnogorske dinastije Petrović Njegoš. Njegovo prvobitno ime bilo je Niko (Nikola). Otac mu se zvao Stjepan (Šćepac), a majka Ana. Kao mladić napustio je roditeljski dom i nastanio se u Cetinjskom manastiru u kome se i zamonašio. Ubrzo je postao arhimandrit. Za vladiku je izabran na Zboru crnogorskih glavara 1697, a zavladičen je u Sečuju 1700. godine. Prilikom posvećenja srpski patrijarh Arsenije III izdao je Danilu sinđeliju kojom je utvrđena jurisdikcija cetinjskog mitropolita. U dokumentu su pobrojana ova mjesta: Crna Gora, Grbalj, Paštrovići, Krtoli, Luštica, Bar, Skadar, Ulcinj, Podgorica, Žabljak, Zeta, Kuči, Bratonožići, Bjelopavlići i Piperi. Vladika Danilo je crkvenu jurisdikciju iskoristio u političke i državne ciljeve, jer je svoju duhovnu vlast nad pravoslavcima koji su bili pod Venecijom i Turskom koristio za širenje ideje o nezavisnosti Crne Gore. Vladika Danilo je prvi unio među crnogorska plemena ideju o nezavisnosti Crne Gore. On je tvorac političke misli o slobodi i nezavisnosti Crne Gore.

Bio je osnivač prvih državnih institucija. Na njegovu inicijativu crnogorski Zbor je 1713. izabrao neku vrstu crnogorskog zemljaskog suda od dvanaest članova na čelu sa najuglednijim katunskim glavarom Vukadinom Vukotićem. Bio je prvi crnogorski vladika i vladar koji je uspostavio političke odnose sa Rusijom. Vladika Danilo je prihvatio poziv ruskog cara Petra I da uđe u rat protiv Turaka. Gramatu ruskog cara, kojim je pozvao Crnogorce u rat, na Cetinje su donijeli pukovnik Mihailo Miloradović i kapetan Ivan Lukačević. Na Lovćenu, u kući vladike Danila, jula 1711. održano je savjetovanje 24 najuglednija glavara iz Crne Gore i Hercegovine. Na zboru je pročitana carska gramata i donijeta je odluka da se otpočne rat protiv Turske. Crnogorsko ratovanje se neuspješno završilo, a naredne 1712. Porta je, da bi kaznila Crnogorce zbog učešća u ovom ratu, naredila bosanskom veziru Ahmet – paši da napadne Crnu Goru. Pred napadom Ahmet – paše vladika Danilo se sa pukovnikom Miloradovićem sklonio u Hercegovinu. Sredinom novembra 1712. obnovljen je rat između Rusije i Turske, a vladika Danilo je odlučio da Crnu Goru opet uvuče u sukob protiv Turaka. To je izazvalo novi napad turske vojske, koju je ovog puta predvodio Numan – paša Ćuprilić. On je početkom oktobra 1714. napao Crnu Goru i strahovito je opustošio. Crnogorci su potpuno poraženi. Vladika Danilo je uspio da se skloni u Boku, a potom je otputovao u Rusiju. Bio je prvi crnogorski vladika koji je posjetio Rusiju.

Tamo je dočekan sa velikom pažnjom. Primio ga je i car Petar I, na koga je vladika ostavio snažan utisak. Danilo je u Rusiji boravio nekoliko mjeseci. Na povratku, dobio je obilatu pomoć i poklone za sebe, glavare, narod i crkvu. Ukupna suma iznosila je 13.400 rubalja i 2.000 dukata. Uz materijalnu pomoć dobio je dvije carske gramate, koje su postale osnova rusko – crnogorske saradnje i prijateljstva. Car Petar I je odredio stalnu pomoć cetinjskom manastiru u visini od 500 rubalja godišnje. Pri povratku u Crnu Goru, vladika Danilo se zadržao u Beču, gdje je iste, 1715. vodio političke razgovore sa austrijskim zvaničnicima i princom Eugenom Savojskim. Tako su uspostavljene prve političke veze Crne Gore sa Austrijom. U aprilu 1718. odlučio se na put u Veneciju. Na njegov zahtjev i preporuke, Riječka i Crmnička nahija primljene su pod okrilje Venecije pod istim uslovima kao i Katunska nahija, što je potvrđeno dukalom od 7. maja 1718. godine. Posljednjih godina života, teško bolestan, bio je gotovo nepokretan. Umro je u januaru 1735. godine.

Petrović – Njegoš, Sava Ivanov

(oko 1700 – 1781), crnogorski vladika i vladar od 1735. do 1744. godine, suvladar sa vladikom Vasilijem (1744 – 1766), i vladar (1766 – 1767, 1773 – 1781). Početkom 1719. godine, pećki patrijarh Mojsije je, prilikom posjete Crnoj Gori, zavladičio Danilovog brata od stirca, arhimandrita Savu. Ovim činom određen je za Danilovog nasljednika, čije je uspostavljena dinastička vlast Petrovića. Od tada pa do 1735. godine vladika Sava je bio koadjutor svom stricu vladici Danilu. Nakon smrti vladike Danila 1735. godine, vladika Sava je zauzeo mitropolitski i vladarski položaj u Crnoj Gori. Bio je sušta suprotnost vladici Danilu. Počinio je mnoge političke greške, koje su usporile proces okupljanja crnogorskih plemena oko vladike i stvaranje prvih organa državne uprave. Klonio se sukoba i želio je da živi u miru i sa Turcima i sa Mlečanima. Sa poslednjima je održavao bliske i prijateljske veze, i do kraja života je ostao veliki prijatelj Mlečana. Već krajem 1736. godine, prilikom dolaska u Kotor novog providura, Sava je izrazio odanost Veneciji. Jednom prilikom providuru je laskao riječima: Ti si naš princip, a mi tvoje sluge. Vladika Sava je 1742. godine pokušao da uspostavi diplomatske veze Crne Gore sa Kraljevinom Dviju Sicilija, ali do saradnje između dvije zemlje nije došlo, prvenstveno zbog ometanja od strane Venecije. Sredinom septembra 1742. godine crnogorski i brdski glavari su dali saglasnost vladici Savi da otputuje u Rusiju i da tamo zatraži pomoć za Crnu Goru. Sava je sredinom aprila 1743. stigao u Petrograd.

On je primljen sa vidnom pažnjom od strane ruskih zvaničnika. Odmah po dolasku u Petrograd obratio se predstavkom carici Jelisaveti i zatražio od nje da se isplati zaostala pomoć koju je car Petar I odredio Cetinjskom manastiru. Početkom oktobra 1743. godine carica Jelisaveta je izdala gramatu kojom se odobrava stalna pomoć cetinjskom manastiru od 500 rubalja svake tri godine i nalaže isplata zaostale subvencije. Istim ukazom odlučeno je da se narodu uputi pomoć od 3.000 rubalja, vladici Savi za put još 1.000 i da se upute u Crnu Goru crkvene utvare, odežde, crkvene i školske knjige. Vladika Sava je bio zadovoljan sa odlukama carskog dvora. Međutim, njegova posjeta Petrogradu nije imala veliki politički značaj. Vladika Sava nije tražio pomoć Rusije za državne ciljeve Crne Gore, niti je tražio pokroviteljstvo Rusije. U Rusiji je proveo više od godinu dana i za sve to vrijeme nije preduzeo nijedan korak da upozna ruske odgovorne krugove sa stanjem u Crnoj Gori i njenim političkim težnjama. U maju 1744. godine napustio je Petrograd i u oktobru je stigao u Crnu Goru. Put mitropolita Save Petrovića u Rusiju bio je njegov prvi i posljednji značajniji spoljnopolitički akt. Od tada njegov ugled sve više slabi i postepeno ga potiskuje njegov rođak - arhimandrit Vasilije Petrović. Između njih je 1744. godine izbio sukob, koji je podijelio Crnu Goru na dva tabora suprotstavljena prvenstveno oko spoljnopolitičke orijentacije. Vasilije je ubrzo uspio da potisne Savu i postane faktički prva politička ličnost u zemlji. Vladika Sava se kao pobornik miroljubive politike zalagao za sporazumno rješavanje crnogorskih problema sa Portom, pa je 1754. godine prihvatio sporazum o plaćanju harača Turskoj.

Taj sporazum je odbačen po povratku Vasilija iz Rusije, što je prozrokovalo crnogorsko – turski rat 1756. godine. Nakon Vasilijeve smrti Sava postaje jedini vladalac, ali ne zadugo, jer se već 1767. godine pojavio Šćepan Mali, koji je preuzeo vladarski položaj u Crnoj Gori. U tome mu je pomogao sam vladika Sava, jer ga je pozvao da mu pomogne da svog sestrića Arsenija Plamenca, koga je imenovao za koadjutora, Crnogorci priznaju za mitropolitivog nasljednika. Zalaganjem Šćepana Malog, Arsenije je prihvaćen za crnogorskog vladiku. Kada se Šćepan proglasio za ruskog cara Petra III, Sava je prihvatio taj čin, ali je ubrzo, pošto je od ruske vlade dobio obavještenje da se radi o samozvancu, započeo borbu protiv Šćepana. Sava je bio pritvoren od strane Šćepanovih pristalica, ali je ubrzo oslobođen jer se Šćepan uvjerio da mu Sava ne može biti smetnja. Odmah poslije pobjede nad Savom i njegovim pristalicama, Šćepan je izdao ukaz o zaštiti crkvenih dobara, što je uticalo na Savu da se prikloni Šćepanu. Sava se pomirio sa gubitkom vlasti i prihvatio je Šćepana za vladara. On se čak za Šćepana zauzeo kod ruske delegacije koja je stigla u Crnu Goru i razotkrila Šćepana za varalicu. Vladika Sava je i na druge načine pomagao Šćepana. On je 1770. godine izdao potvrdu guvernaduru Jovanu Radonjiću, Šćepanovom savezniku, kojom se priznaje nasljedstvo guvernadurske titule u njegovoj kući. Time je dodatno pogoršao položaj kuće Petrović i smanjio njen ugled. Nakon smrti Šćepana Malog 1773. godine, vladika Sava nije uspio da povrati apsolutni politički primat u zemlji, jer je guvernadur Jovan Radonjić postao veoma uticajan. Umro je 7. marta 1781. godine.

Petrović – Njegoš, Vasilije Radulov

(Njeguši, 1709 – Sankt Peterburg, 1766), crnogorski mitropolit i suvladar sa vladikom Savom (1740 – 1744) i vladar (1744-1766), pisac prve Istorije Crne Gore. Djetinjstvo je proveo na Njegušima. Rano je određen za budućeg mitropolita pa je prešao na Cetinje i u manastirskoj školi je naučio da čita i piše. Brzo je ušao u politički život. Svoju političku karijeru otpočeo je diplomatskom korespondencijom sa Mlečanima 1740. kada je imao 31 godinu. Za vrijeme boravka vladike Save u Rusiji 1742–1744. arhimandrit Vasilije se svojim političkim angažamnom nametnuo za prvu ličnost u Crnoj Gori. On je u ime crnogorskih glavara pregovarao sa Mlečanima o sporu koji je izbio između Crne Gore i Republike, zbog toga što su mletačke vlasti zabranile ulazak Crnogorcima u Kotor. Polovinom aprila 1744. Vasilije je sa šest ljudi otputovao u Veneciju snadbjeven lažnim izjavama crnogorskih glavara. Krenuo je u veliku političku avanturu ali je postigao uspjeh, jer je mletački Senat nakon mngobrojnih molbi donio odluke kojima se Crnogorcima dozvoljavao ulazak u Kotor. Ova misija je izazvala sukob između vladike Vasilija i vladike Save. Razobličavajući Vasilija kao falsifikatora, Sava je tražio od Mlečana da ne primaju Vasilijeva pisma. Sukob dvije prve duhovne ličnosti za prvenstvo u zemlji podijelio je Crnu Goru u dva bezmalo neprijateljska tabora. Bez znanja i odobrenja vladike Save i crnogorskog Zbora, vladika Vasilije se početkom 1746. godine prvi put obraća Rusiji.

Zbog toga je izazvao neprijateljstvo Mlečana koji će nekoliko puta pokušati da ga otruju. Vasilijev ugled u Crnoj Gori je počeo naglo da raste kada je postao izaslanik pećkog patrijarha. U tom svojstvu, kao arhimandrit, vršio je značajne posredničke misije između srpskog patrijarha i srpske crkve u austrijskim zemljama. Prvi put kao patrijarhov izaslanik boravio je u Karlovcima krajem juna 1749. godine zbog povraćaja crkvenih utvara pećke patrijaršije. Na predlog vladike Save, pećki patrijarh Atanasije II rukopoložio je Vasilija za mitropolita 22. avgusta 1750. godine. Tada je Vasilije postavljen za egzarha pećkog patrijarha. U Beču je boravio 1751. godine i jednom opširnom predstavkom se obratio carici Terezi, tražeći da austrijski dvor uzme u zaštitu Crnu Goru. U okviru ovog memoranduma Vasilije je razvio tezu o vjekovnoj nezavisnosti Crne Gore. Austrija nije pozitivno odgovorila na Vasilijev predlog nakon čega se on okreće Rusiji, od koje se do kraja života neće odvojiti. U Rusiju je prvi put otputovao krajem proljeća 1752. godine sa preporukama mitropolita Save i crnogorskih glavara. Pisma su u stvari bila njegov politički program o budućnosti Crne Gore. U Rusiji je vladika Vasilije razvio živu aktivnost, obilazio odgovorne ruske ličnosti, pisao mnogobrojna pisma, molbe i memorandume s ciljem da upozna rusku vladu i odgovorne političke krugove sa težnjama naroda Crne Gore. Uporno je nastojao da uvjeri Ruse da Crna Gora nije nikom potčinjena. Vasilije je svuda priman sa pažnjom. Doživio je izvanrednu počast da 31. marta 1754. služi liturgiju u dvorskoj crkvi u prisustvu carice Jelisavete i prestolonasljednika Petra, a carica je primila pričešće iz Vasilijevih ruku.

U Moskvi 1754. godine Vasilije je objavio Istoriju Crne Gore. Neposredno pred povratak u Crnu Goru, 19. maja 1754. godine carica mu je izdala gramatu, dodijelila novčanu pomoć i mnoge crkvene utvare i knjige. Vasilije je u Crnu Goru stigao u septembru 1754. Odmah je poveo odlučnu borbu protiv Mlečana i Turaka i njihovog uticaja u Crnoj Gori. Otkazao je sporazum koji je vladika Sava potpisao sa Turcima o plaćanju harača. Smjestio se u mansatir Stanjeviće i otpočeo agitaciju u korist Crne Gore, Rusije i dinastije Petrović. Stekao je pristalice širom Crne Gore, Brda i crnogorskog Primorja koje je bilo pod mletačkom vlašću. Turci su zbog otkazanog sporazuma iz 1754. godine organizovali napad na Crnu Goru 1756. godine, koji Vasilije nije uspio da spriječi ni posredstvom Rusije ni posredstvom Austrije. Nije uspio ni da ostvari jedinstvo u Crnoj Gori. Pred početak turskog napada, vladika Vasilije je 11. novembra 1756. u tajnosti napustio Crnu Goru u društvu Teodosija Mrkojevića. Preko Rijeke Vasilije se po drugi put uputio u Rusiju. Međutim, ovoga puta nije putovao sam već su mu se pridružili crnogorski glavari na čelu sa guvernadurom Stanislavom Radonjićem. Početkom 1858. godine u delegaciji su izbile svađe oko dokazivanja prvenstva pred ruskim dvorom. Protiv Vasilija su bili guvernadur i Teodosije Mrkojević, koji su ga klevetali pred ruskim zavničnicima. Uprkos optužbama i intrigama sa raznih strana Vasilije je uspio da uvjeri rusku vladu u ispravnost svoje politike i uspješno završi svoju misiju. U junu 1758. carica je Vasiliju izdala gramatu i novčanu pomoć. Međutim, Vasilije se time nije zadovoljio, pa je kod carice Jelisavete pokrenuo pitanje ruske zaštite Crne Gore.

On je tražio stalnu novčanu pomoć za Crnu Goru od 15.000 rubalja godišnje, penziju za sebe, za vladiku Savu i još trojicu Petrovića. Ruska vlada je pristala samo da isplati jednokratnu novčanu pomoć, dok na zahtjev Crne Gore o pokroviteljstvu nije udovoljila. Pri povratku u Crnu Goru, Vasiliju se pridružio ruski oficir Pučkov, koji je dobio zadatak da ispita navode iz predstavki koje je Vasilije upućivao carskoj vladi. Vasilije je 9. avgusta 1759. stigao u Crnu Goru. U društvu ruskog oficira Pučkova Vasilije je obišao Crnu Goru. Pučkov je kasnije podnio izvještaj svojoj vladi u kome se veome negativno izjasnio i o vladici i o Crnoj Gori. Ovaj izvještaj je uticao na to da Rusija odustane od dalje podrške Crnoj Gori i da zauzme negativan stav prema Vasiliju, jer je smatrala da je vladika prevarant. Pošto mu je Rusija uskratila podršku on se povukao u mirnije političke vode. Sa Mlečanima i Turcima živio je u prividnoj snošljivosti i trajnom podozrenju. Kada je na ruski presto došla carica Katarina II, Vasilije se odlučio da još jednom pokuša da pridobije rusku pomoć i pokroviteljstvo. Krajem oktobra 1765. godine vladika Vasilije je doputovao u Rusiju. Poslije sastanka sa knezom Galicinom, ruskim državnim sekretarom, Vasilije mu je uputio opširan memorandum o Crnoj Gori. Krajem januara 1766. godine uputio je peticiju ruskoj Kolegiji inostranih djela u kojoj je tražio rusku pomoć i zaštitu. Očekujući odgovor Kolegije, vladika Vasilije je iznenada, 21. marta 1766. godine umro. Sahranjen je u Blagovješčenskoj crkvi u Petrogradu.

Petrović – Njegoš, Petar I

(Njeguši, 8. XI 1748 – Cetinje 31. X 1830), crnogorski mitropolit i gospodar od 1784. do 1830. godine. Proglašen je za sveca 1834. godine. Roditelji Petra I zvali su se Marko Damjanov Petrović i Anđelija Petrović, rođena Martinović iz Bajica. Petar I se rano zakaluđerio, po jednoj bilješci već 1760. godine, a u sedamnaestoj godini bio je jerođakon. Godine 1765. poveo ga je vladika Vasilije u Rusiju na školovanje. Vladika Vasilije je umro 1766. godine a Petar se vratio u Crnu Goru, gdje je stalno bio kod vladike Save, najčešće u manastiru Stanjevići. Čin arhimandrita je dobio 1773. Bio je član crnogorske delegacije koju je guvernadur Jovan Radonjić 1778. godine poveo u Rusiju. Pri povrtaku 1779. godine delegacija se zadržala u Beču i uputila memorandum austrijskom knacelaru Kaunicu i carici Mariji Terezi u kojem su od Austrije tražili pokroviteljstvo i finansijsku pomoć za Crnu Goru, a za uzvrat su ponudili da Crna Gora bude saveznik Austriji u ratu. Nakon što su se vratili u zemlju između guvernadura Radonjića i Petra I izbio je politički sukob. Guvernadur je pokušavao da održi politički primat u zemlji, koji je preuzeo nakon smrti Šćepana Malog i usled političke neaktivnosti vladike Save. Petar je morao da se izbori za nastavak vladavine dinastije Petrovića jer je vladika Sava za svog nasljednika odredio svog sestrića Arsenija Plamenca, koji je vladao od smrti vladike Save 1781. do 1784. godine. Za njegovog koadjutora postavljen je arhumandrit Petar Petrović. Nakon smrti vladike Plamneca 1784. godine Petar je izabran na mitropolitski položaj i za vladara Crne Gore.

On je otputovao u Beč s namjerom da u Rusiji bude posvećen za vladiku. Ruski ambasador u Beču nije mu odobrio pasoš za Rusiju, jer je Rusija podozrijevala od Petra zbog njegovog učešća u delegaciji koja je 1779. godine tražila pokroviteljstvo Austrije. Zbog toga je Petar otputovao u Sremske Karlovce, gdje ga je u oktobru 1784. hirotonisao karlovački mitropolit Mojsije Putnik. Posle zavladičenja vladika Petar I je ipak krenuo u Rusiju, odakle je na zahtjev ruske vlade protjeran zbog sumnje u njegovu odanost Rusiji. Dok je vladika boravio u Rusiji, Crnu Goru je 1785. godine napao skadarski vezir Mahmut – paša Bušatlija i tom prilikom zapalio cetinjski manastir i mnoge kuće a Crnogorce primorao da mu plate porez. Nakon povratka u Crnu Goru 1786. godine Petar I se posvetio sređivanju unutrašnjih prilika u zemlji. Rat Rusije i Austrije protiv Turske izbio je 1787. odnosno 1788. godine i Petar I se odazvao pozivu oba dvora da učestvuje u ratu protiv Osmanskog carstva. U Crnu Goru je stigao austrijski oficir Filip Vukasović koji je donio materijalnu i pomoć u naoružanju za Crnogorce. Između vladike i Vukasovića ubrzo je došlo do nesporazuma jer je Vukasović podržavao guvernadura Jovana Radonjića i one crnogorske glavare koji su bili protiv vladike Petra I. Ruski poslanik u Veneciji Tutomilin je došao u Crnu Goru i ubijedio Petra I da sarađuje sa Vukasovićem jer su Rusija I Austrija bili saveznici. Ovo ratovanje se neuspješno završilo za Crnogorce, a i po rusko – austrijsku koaliciju, pa su Rusija i Austrija sklopile mir sa Turskom u Jaši i Svištovu, 1791. odnosno 1792. godine.

Najveću opasnost po Crnu Goru je predstavljao Mahmut – paša Bušatlija koji je težio da je pokori. Do bitke sa skadarskim pašom došlo je u bjelopavlićkom selu Martinićima, kod brda Visočica, 11. jula 1796. godine, a zatim, septembra iste godine na Krusima. Turci su u ova boja bili poraženi, a u boju na Krusima poginuo je sam Mahmud – paša Bušatlija. Tada su u sastav crnogorske države ušli Bjelopavlići i Piperi. Petar I je iskoristio ove dvije velike pobjede da ustanovi državne institucije. U oktobru 1798. na skupštini u Stanjevićima donesen je Zakonik opšti crnogorski i brdski od 16 članova, koji je na skupštini na Cetinju 17.08. 1803. godine dopunjen sa još 17 članova. Ovim zakonom stvorene su osnove za učvršćivanje crnogorske države. Istog dana kada je izglasan Zakonik u Stanjevićima, na inicijativu Petra I ustanovljeno je i Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog (Kuluk), koji je imao i upravnu i sudsku vlast. Pri Praviteljstvu oformljena je Narodna kancelarija sa sjedištem na Cetinju koja se brinula za administrativne odluke suda. U njoj su radili sekretari, kojih je ponekad, kao 1811. bilo trojica. Poznatiji od njih bili su opat Franjo Dolći, Jakov Stefanović, Simeon Orlović, Sima Milutinović Sarajlija. Državni organi koje je oformio Petar I nijesu postigli veliki uspjeh, jer su članovi suda radili besplatno i država nije imala mehanizam da sprovede odluke suda. Međutim, to je ipak bio veliki iskorak za Crnu Goru jer je Petar I uspostavio temelje izgradnji državnih organa u Crnoj Gori.

Vladika Petar I je nekolika puta pokušao da Boku pripoji Crnoj Gori. Prvi put je to pokušao 1797. godine kada je Napleon ukinuo Mletačku Republiku. Vladika Petar je zauzeo Budvu, ali je ubrzo morao da se povuče, jer je Boka mirom u Kampoformiju 1797. pripala Austriji. Na poziv Rusije, koja je takođe ratovala protiv Francuza, vladika Petar I je 1806. po drugi put ušao u Boku i sa Bokeljima i Rusima ratovao protiv Francuza u Boki kao i na teritoriji Dubrovačke Republike. Početkom 1807. na poziv Rusa sa Crnogorcima je ratovao u Hercegovini gdje je doživio poraz prilikom napada na turske utvrđene gradove Nikšić i Klobuk. Kada je Napoleon doživio poraz u Rusiji 1812. i od Evropske koalicije 1813. godine, Petar I je u septembru 1813. po treći put poveo Crnogorce u Boku i istisnuo Francuze iz svih mjesta u Boki, osim iz Kotora, koji se držao sve do kraja decembra, kada su se francuske trupe iz grada predale. Rezultat tih borbi bilo je proglašenje ujedinjenja Crne Gore i Boke u Dobroti 29. X 1813. Međutim, na Bečkom kongresu 1814. – 1815. godine velike sile su odlučile da Boka pripadne Austriji. Rusija nije podržala crnogorski zahtjev da Boka ostane u sastavu Crne Gore, pa je ruski car Aleksandar I zatražio od vladike da ne pravi probleme austrijskim trupama koje će preuzeti Boku. Petar I je bio prinuđen da se po treći put povuče iz Boke. Zbog čestih gladnih godina i nazavidnog položaja u kojem se našla Crna Gora (Rusija je prestala da isplaćuje godišnju pomoć) Petar I je pravio planove o iseljavanju Crnogoraca u Rusiju. Jedini veći uspjeh do kraja njegove vladavine postignut je 1820. godine kada je u Morači poražena vojska bosanskog Džalaludin – paše koju je predvodio njegov delibaša. Tada su združene crnogorske snage Moračana, Rovčana, Pipera, Bjelopavlića i Pješivaca nanijele poraz bosanskoj vojsci, a Morača i Rovca se od tada nalaze u sastavu Crne Gore. U svojoj spoljnoj politici Petar I se uglavnom oslanjao na Rusiju, mada je sa njom imao gorkih iskustava.

Iz Rusije je protjeran 1785. godine, a najbolji odnosi između Rusije I Crne Gore bili su za vrijeme cara Pavla I (car od 1796 – 1801) koji je Crnoj Gori redovno isplaćivao godišnju pomoć, a nakon pobjeda na Martinićima i Krusima car Pavle je odlikovao Petra I Ordenom Aleksandra Nevskog I stepena. Od tada je vladika u svoju zvaničnu titulaturu koristio zvanje Rosijskago imperatorskago oredena Svjatogo Aleksandra Nevskoga kavaljer. Vladika Petar I je pokušao i da se približi Francuzima (1803). Zbog toga su u Petrogradu smatrali da je Petar I postao smetnja ruskom uticaju i 1803. godine krenuli su napadi crnogorskog vladara. Prvo je ruski Sinod optužio Petra I da je zanemario crkvene poslove, a potom je iz Rusije poslan grof Marko Ivelić da uhapsi vladiku i da ga sprovede u Rusiju, gdje su mu Rusi spremili internaciju u Sibir. Vladika je naslutio što mu se sprema, pa je odbio je da se sastane sa Ivelićem u Kotoru. Spor je prevaziđen tako što je ruska vlada osnovala ruski kozulatu Kotoru 1804. godine a konzulu Mazurevskom naredila da ispita optužbe protiv vladike. Tek sa dolaskom na presto cara Nikolaja I, 1825. godine, Rusija je počela da isplaćuje finansijsku pomoć Crnoj Gori. Za vrijeme vladike Petra I uspostavljeni su prve veze između Crne Gore i Srbije. Vladike Petar I je 1809. godine krenuo sa vojskom prema Hercegovini dok se Karađorđe kretao iz pravca Sandžaka prema Vasojevićima. Poslednje godine života vladika je proveo isključivo na Cetinju.

Tu je uz pomoć sekretara Sima Milutinovića Sarajlije, pojačao prepisku s ruskim vladarem i carskom vladom, trudeći se da, između ostalog, pripremi dolazak u Crnu Goru Ivana Vukotića, za koga je držao da će imati snage i životnog iskustva da preuzme, barem za kraće vrijeme, brigu o daljoj izgradnji centralnih i lokalnih organa vlasti, dok za tu dužnost ne prispije Radivoje – Rade Tomov Petrović, novoimenovani nasljednik. Tih godina vladika Petar I je napisao Kratku istoriju Crne Gore, koja je objavljena u kalendaru Grlica 1835. godine. Pred kraj oktobra, 29. X 1830, Petar I se razbolio. Pred prisutnim glavarima, koji su se tada zatekli na Cetinju, izdiktirao je Simu Milutinoviću testament u kojem je za svog naslednika odredio Rada Tomova Petrovića. Sljedećeg dana 30. X 1830. vladika je umro. Za crnogorske prilike bio je izuzetno prosvijećen vladalac. Govrio je ruski i italijanski jezik. Napisao je veliki broj poslanica, koje imaju izuzetnu knjževnu vrijednost. Još za života Crnogorci su Petra I zvali sveti vladika. Na inicijativu Petra II Petrovića Njegoša, Petar I je 1834. proglašen za sveca (Sv. Petar Cetinjski).

Petrović- Njegoš, Petar II

(Njeguši, 1. XI 1813. – Cetinje, 19. X 1851.), crnogorski vladika i vladar (1830 – 1851), pjesnik, književnik, filozof. Rođen je na Njegušima, od oca Toma Markova, brata vladike Petra I, i majke Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje, odnosno Rade. U mladosti Njegoš je školu učio u manastiru Savina, kod sveštenika Josifa Tropovića. U ovom manastiru boravio je oko dvije godine. Prije Tropovića, Njegoša su osnovama pismenosti učili cetinjski kaluđer Misail i Jakov Cek, sekretar Petra I. Neposredno poslije smrti Petra I, pred okupljenim glavarima i narodom, na guvnu ispred Cetinjskog manastira pročitan je njegov testament po kome njegov sinovac Radivoje – Rade Petrović postaje zakoniti nasljednik na valdarskom tronu Petra I. Skupština crnogorskih i brdskih glavara potvrdila je ovaj izbor. Arhimandrit Manstira Ostrog, Josif Pavićević, po crkvenim pravilima zamonašio je vladičinog nasljednika. U monaštvu je dobio ime Petar. U februaru 1831. godine prizrenski vladika Hadži – Zaharija Antonija rukopoložio je Petra II za jeriđakona i jereja i proizveo ga za arhimandrita u Uspenskoj crkvi na ostrvu Kom na Skadarskom jezeru. Na samom početku Njegoševe vladavine javili su se otpori njegovoj vlasti od strane crnogorskog guvernadura. Potpomognut glavarima, Njegoš je ukinuo čin guvernadura 1830. godine, a posljednjeg guvernadura Vuka Radonjića protjerao je iz Crne Gore 1832. godine. U oktobru 1831. formirao je Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski. Iste godine formirao je Gvardiju i Perjanike.

Promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa u čitavoj zemlji. Uspio je u stvori jak državni aparat koji je odlučno sprovodio odluke centralne vlasti. Time je značajno suzbijena plemenska autonomija i stvoreni su uslovi za jednistvo države. Od 1833. godine uvedena je opšta poreska obaveza. Ustanovio je državnu blagajnu i budžet od poreza i pomoći koju je dobijao od Rusije. Organi koji su vršili sudsku vlast, održavali red u provincijama, sprječavali sukobe i čuvali granicu, plaćani su iz državne kase. Od 1837. godine ostvarivani su redovni poreski prihodi, a plemena koja su odbijala da plaćaju državni porez bila su kažnjavana. Podigao je Biljardu 1838. godine i u njoj smjetsio Senat i svoju rezidenciju. Njegoš se već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji 1833. godine, vladika je kupio štamariju. Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori, Njegoš je otvorio 1834. godine na Cetinju. Škola je radila u cetinjskom manastiru. U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i časopis Grlica (1835-1839). U ovoj štapmariji Njegoš je štampao svoje dva djela Lijek jarosti turske i Pustinjak cetinjski (1835). Na samom početku svoje vladavine namjeravao je da posjeti Rusiju, ali je tada njegov zahtjev odbijen. To mu je pošlo za rukom 1833. godine. U Rusiji je posvećen (hirotonisan) za mitropolita. Od ruskog dvora dobio je značajnu finasijsku pomoć. Nabavio je veliki broj knjiga za crkvene potrebe, kao i za svoju ličnu biblioteku. Iz Rusije je tada donio štampariju. U vrijeme Njegoševa boravka u Rusiji, predsjednik Senata Ivan Vukotić i viceprezident Matej Vučićević uspostavili su vezu s nezadovoljnim glavarima u namjeri da preuzmu vlast. Po dolasku, Njegoš je obojicu protjerao iz zemlje. Kada je 1836. godine izbila glad u Crnoj Gori, pojavilo se i nezadovoljstvo sa Njegoševom vladavinom.

Zbog intriga koje su oko njega kružile, ruska vlada je obrazovala specijalnu komisiju na čelu sa konzulom Jeremijom Gagićem da ispita osnovanost ovog nezadovoljstva. Istraga se za Njegoša povoljno završila. Teške unutrašnje i spoljašnje okolnosti uslovile su njegov drugi odlazak u Rusiju 1837. godine. I ovom prilikom u Petrogradu je dobro primljen. Prihvaćeno je da se Crnoj Gori, radi jačanja državne vlasti ubuduće daje subvencija od 80.000 rubalja u asignacijama. Pomoć Crnoj Gori je uvećana sa hiljadu na devet hiljada dukata. Sa Njegošem je iz Rusije u Crnu Goru doputovao potpukovnik Jakov Ozereckovski, da za cara lično prikupi obavještenja o Crnoj Gori, potom da pruži korisne savjete Njegošu i da razmotri sve optužbe na Njegošev račun. Nakon Ozereckovskog u Crnoj Gori su boravili ruski emisari, rudarski oficir Jegor Kovaljevski i oficir Čevkin. Unutrašnje prilike u Crnoj Gori u vrijeme Petra II opterećivali su crnogorsko-turski pogranični odnosi. Crnogorski vladar je preduzeo dva neuspješna napada za oslobođenje Podgorice krajem 1831. i početkom 1832. godine. Nakon dva napada na Podgoricu, Njegoš je odustao od daljih sukoba sa Turcima, a na održavanje mira između Crne Gore i Turske insistirala je i Rusija, glavni zaštitnik i pokrovitelj Crne Gore u tom periodu. Međutim, nemira na crnogorsko – turskoj granici je uvijek bilo, kako prema Hercegovačkom tako i prema Skadarskom sandžaku. Nesporazumi između Crne Gore i Hercegovačkog paše vodili su se oko Grahova. Grahovo je bilo zborno mjesto hajdučkih četa koje su iz Crne Gore upadale u Hercegovinu. Te čete je pomagao i podstrekavao Njegoš, koji je želio da Grahovo uključi u sastav Crne Gore.

Zbog toga su izbili sukobi između hercegovačkog Ali paše Stočevića – Rizvanbegovića i Njegoša. Do većeg sukoba došlo je na Grahovu 1836. godine kada je turska vojska porazila crnogorsku. Njegoš je nastavio da pomaže Grahovljane tako da je Ali paša na kraju pristao da se mirnim putem riješi ovaj spor. Na Grahovu su se sastali Vladika i Ali paša. Sporazum o miru je postignut 20. oktobra 1838. Po ovom sporazumu Grahovo je ostalo u sastavu Turske, ali su stanovništvu date povlastice i garantovana im je bezbijednost i imovina. Konačan sporazum o razgraničenju Crne Gore i Turske prema Hercegovini potpisan je 24. septembra 1842. godine u Dubrovniku. Razvijajući jaku propagandu među brđanskim i hercegovačkim plemenima, vladika Petar II je imao namjeru da ujedini pravoslavno stanovništvo u borbi protiv Turaka. Jedan od najopasnijih neprijatelja takvim vladičinim planovima bio je Smail – aga Čengić. Zbog toga je vladika u toku 1840. godine pozivao tri puta drobnjačke i moračke glavare da se sa njim dogovore o načinu kako da ubiju Smail – agu. Jedna četa Drobnjaka napala je 23. septembra logor Smail – age na Mljetičku. Poslije kratke borbe Smail –aga je ubijen. Mnogo više problema Njegoš je imao sa turskim upravnicima iz Skadra, a naročito sa Osman – pašom Skopljakom koji je postao skadarski paša 1843. godine. Osman – paša je tokom 1846. godine, dok je Njegoš boravio u Austriji, organizovao pobunu u Crmničkoj nahiji. Pobuna je ugušena 1847. godine, a vođe pobune su nešto kasnije uhvaćeni i likvidirani. Osman – paša je podmićivao i Kuče, Vasojeviće, Bjelopavliće i Pipere i tako na direktan način uticao da se u ovim plemenima formira i održava jaka turkofilska politička struja, koja je bila brana integraciji ovih plemena u crnogorsko državno tkivo. U odnosima između Crne Gore i Austrije tokom Njegoševe vladavine glavni predmet nesporazuma je bila nedefinisana granica između ove dvije zemlje, kao i pitanje statusa i vlasništva nad manastirima Maine i Stanjevići, koji su se nalazili na austrijskoj teritoriji, ali su bili u vlasništvu crnogorskih mitropolita.

Pošto su odnosi između Crne Gore i Austrije zbog ovih pitanja bili zaoštreni, Austrija je predložila Vladici razgraničenje u pograničnim spornim krajevima. U noti koju je bečka blada poslala Njegošu i Senatu, Crna Gora se tretira kao nezavisna država sa kojom je nužno uspostaviti korektne odnose u obostranom interesu. Vladika u početku nije htio pristati na razgraničenje kakvo je predlagala Austrija. On je zahtijevao da Austrija prethodno prizna crnogorsko pravo na Stanjeviće i Podmaine, ali ova nije htjela na to pristati. Njoj je bilo naročito stalo do toga da konačno istisne Crnogorce iz Primorja, prijeteći da će im, ako na to ne pristanu, zabraniti Pazar u Kotoru i prekratiti svaku trgovačku vezu Crne Gore i Boke. Vladika je na kraju bio prinuđen da pregovara sa Austrijom o razgraničenju. Prethodno je prodao Austriji mansatir Maine 1837.godine, a tokom povlačenja granice između Crne Gore i Austrije, prodao je i manastir Stanjeviće 1839. godine. Za oba manastira Njegoš je dobio 35.000 talira. Sporazum o konačnom razgraničenju je potpisan 1841. godine uz rusku arbitražu pošto je posao na razgraničenju nekoliko puta prekidan, a bilo je i oružanih sukoba. Njegoš je održavao i političke odnose sa Srbijom. Dok se na srpskom prestolu nalazio knez Miloš Obrenović, ti odnosi nijesu bili najbolji. Dolaskom na prijesto Srbije kneza Aleksandra Karađorđevića odnosi su se poboljšali. Petar II Petrović Njegoš spada u najobrazovanije vladare i državnike svoga vremena. U originalu je čitao Volterova djela, Igoa, Bifonovu prirodnu istoriju. Održavao je veze sa poznatim pjesnicima svoga doba: Vukom Karadžićem, Ivanom Mažuranićem, Stankom Vrazom, Petrom Preradovićem, Ljudevitom Gajom i drugima. Savremenici ističu da je Njegoš odlično vladao francuskim i italijanskim i koristio se njemačkim jezikom. Petar II Petrović Njegoš je u svojoj ličnosti sjedinio pravoslavnog mitropolita, državnika, pjesnika i filozofa. Poezijom se bavio od svoje 14 godine. Prve pjesme napisao je pod uticajem epske narodne poezije koja je ostavila snažan trag na njegovo cjelokupno stvaralaštvo.

Među prvim sastavima je šaljiva pjesma o nekim ćeklićkim svatovima. U Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, Sima Milutinović je 1833. godine objavio pet Njegoševih junačkih pjesama. Godine 1834. Njegoš je štampao i prvu zbirku od deset pjesama. Među njima se ističu pjesme: Zarobljeni Crnogorac i Crnogorac k svemogućem Bogu. Iste godine je izdao četiri junačke pjesme: Pjesma za Vida i Mirčetu, Vuk prijatelj ovčji, Udarac na Martiniće i Lijek jarosti turske. Njegoš je napisao blizu osamdeset lirskih i epskih pjesama. Najveći broj objavljen je za njegova života, Njegoševo najzrelije filozofsko djelo je Luča mikrokozma koju je Njegoš posvetio svom učitelju Simu Milutinoviću–Sarajliji. Djelo je štampano 1845. godine u Beogradu. Tokom boravka u Beču 1846. i 1847. godine, Njegoš je u štampariji jermenskog monaškog reda Mehitarista objavio svoje najveće i najznačajnije književno djelo Gorski vijenac (1847). Pored ovih djela napisao je Svobodijadu, Kulu Đurišića i čardak Aleksića, a objavio je i zbirku narodnih pjesama Ogledalo srpsko. Poslednje djelo koje je Njegoš napisao je Lažni car Šćepan Mali, objavljeno u Trstu 1851. godine. Vladika Petar II Petrović Njegoš umro je od tuberkuloze, 31. oktobra 1851. godine. Sahranjen je najprije u Cetinjskom manastiru, a zatim su njegovi zemni ostaci prenijeti u kapelu na Lovćenu, koju je podigao 1845. godine.

Petrović – Njegoš, Danilo I

(Njeguši, 25. V 1826 - Kotor, 1. VIII 1860), crnogorski knjaz (1851 – 1860). Sin Stanka Stijepova, a brat vojvode Mirka Petrovića. Krajem maja 1850. godine, dok se teško bolestan liječio u Boki Kotorskoj, mitropolit Petar II je napisao testament. Svoju posljednju volju crnogorski gospodar je saopštio u pet tačaka, od kojih se četiri odnose na raspodjelu novca, a jedna na najvažnije političko pitanje – određivanje nasljednika. “Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina, a mojega sinovca”, veli mitropolit, i dodaje: “njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru, istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavljaja doklen se Danilo učini sposobnim narodom upravljati.” Original testamenta mitropolit Petar II je, “za višu sigurnost i tačnost”, poslao u ruski konzulat u Dubrovniku. Politička volja mitropolitova je jasno iskazana u testamentu – nasljeđuje ga sinovac Danilo Stankov, a njegov (mitropolitov) brat Pero, predsjednik Senata, jedino ima obavezu da Danila podučava (nastavljaja) u državnim poslovima. Pero Tomov je testament tumačio drugačije, pa su senatori pod njegovim uticajem, novembra 1851, odlučili da Pera proglase za knjaza (vladara), ostavljajući Danilu duhovnu vlast. Formalno gledano, Danilo je dobio ono što mu je Petar II namijenio testamentom – vladičanstvo, ali proglašavanjem Pera za knjaza, vladičanstvo je izgubilo obilježja vrhovne zemljaske vlasti.

Protiv odluke mitropolitovog brata i njegovih pristalica, najprije se pobunio ruski konzul u Dubrovniku, smatrajući da se time narušava duh testamenta. Zatim se zbog imenovanja Pera za knjaza pobunio i mitropolitov zakoniti nasljednik – Danilo Stankov, koji se tada,na putu za Petrograd, nalazio u Beču. Čim je čuo kako ga je stric eliminisao iz zemljaske uprave, Danilo se uputio u Crnu Goru. Početkom decembra 1851. stigao je na Cetinje. Između njega i Pera Tomova, predsjednika Senata, koji je već bio proglašen za knjaza, došlo je do oštre prepirke. Danilo je, ohrabren grupom od pedesetak pristalica, prijetio da će se prihvatiti oružja ukoliko ne dobije mjesto koje mu pripada vladičinim testamentom. Nakon duže rasprave, Pero Tomov je pristao da ustupi vladarsko mjesto sinovcu. Na njegovu odluku svakako je podsticajno djelovalo upozorenje ruske vlade da se vladičin testament bezuslovno mora poštovati. Nakon okončanja spora, glavarska skupština je, januara 1852. godine, potvrdila Danilov izbor za crnogorskog gospodara. U vrijeme kada je izabran za gospodara, Danilo je imao 26 godina. Nedugo nakon što je njegov izbor za gospodara potvrđen na skupštini, Danilo je počeo da se priprema za put u Rusiju. U Rusiji je trebalo da bude posvećen za vladiku, a prije toga da dobije duhovnički čin. Zasigurno tih dana, Danilo je odlučio da prekine teokratsku tradiciju u Crnoj Gori, i da u Petrogradu, umjesto mitropolitskog čina, dobije knjaževsko zvanje. Na ideju o proglašenju za knjaza, Danilo je najvjerovatnije došao zahvaljujući odluci Pera Tomova o uzimanju knjaževske titule. Na putu za Rusiju, Danilo se, s nevelikom pratnjom, zadržao neko vrijeme u Beču. Nesumnjivo po unaprijed dogovorenom scenariju, na Cetinju se u to vrijeme sastao crnogorski Senat, i donio odluku o proglašenju Crne Gore za nasljednu knjaževinu. Odluka o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, a Danila za nasljednog knjaza, donijeta je 7. marta 1852. godine. Senatori su odluku uputili ruskom caru, tražeći da je podrži i odobri. Ova odluka crnogorskog Senata, koja je sadržala i molbu ruskom caru, stigla je u Petrograd prije Danila, tako da je car Nikolaj I, kada ga je 15. juna primio u zvaničnu audijenciju, već imao gotovu odluku o priznanju crnogorske knjaževine. Car Nikolaj I je otprilike rekao Danilu da Rusija poštuje pravo crnogorskog naroda da samostalno bira oblik vladavine, pa time priznaje i proglašenje Crne Gore za knjaževinu, a Danila za knjaza. Prvi crnogorski svjetovni vladar poslije Đurđa Crnojevića, stigao je na Cetinje početkom avgusta 1852. godine. Čim je došao na Cetinje, novi crnogorski gospodar morao je da rješava jedno krupno političko pitanje. Budući da je u susjednoj Hercegovini od početka godine trajao ustanak pravoslavnog stanovništva protiv turske vlasti, knjaz Danilo je morao da odluči o držanju Crne Gore prema ustanku.

Možda se tada u njegovoj glavi čitav “hercegovački problem” svodio na pitanje Grahova, koje je njegov prethodnik bezuspješno pokušavao da pripoji Crnoj Gori, ali je i samo to pitanje bilo dovoljno da ga opredijeli da se u ustanak uključi. Knjaz Danilo je, isto kao i vladika Njegoš, smatrao da Grahovo pripada Crnoj Gori. Odmah je pokrenuo akciju protiv Turske, podržavajući ustanike u Hercegovini 1852. godine i organizujući napad na Žaljak u novembru iste godine, kada su Crnogorci zauzeli grad, ali su pod pritiskom Rusije morali da ga napuste. Turska vlada je odlučila da napadom na Crnu Goru spriječi njeno miješanje u hercegovačke prilike. Carskim fermanom, Omer – paša Latas je postavljen za glavnokomandujućeg truske vojske koja je spremana za napad na Crnu Goru. Krajem decembra 1852. Porta je objavila rat Crnoj Gori. U ovom ratu vojska Omer-paše Latasa je imala potpunu premoć. Kada je Crna Gora došla u neposrednu opasnost da bude pokorena, intervenisale su velike sile, Rusija i Austrija, koje su predale ultimatum Porti. Nakon toga je obustavljen napad Omer – paše. Iako je rat nanio velike ljudske žrtve i materijalnu štetu Crnoj Gori, knjaz Danilo je odlučno nastavio sa sprovođenjem svog plana o teritorijalnom proširenju Crne Gore i priznanju njene nezavisnosti. Taj svoj program knjaz Danilo je nazvao «Obnova Ivanbegovine», što je bio i državni plan vladike Petra II. Knjaz Danilo je pretendovao da Crna Gora dobije prostor Zetske ravnice sa Žabljakom i Podgoricom, dio primorja od Bara do Spiča, dio sjeverne Albanije sa Skadrom, Grahovski i Nikšićki kraj, Rudine, Banjane, Drobnjake, Pivu, Zupce, Kruševice i Sutorinu. Knjaz Danilo je 1856. godine uputio memorandum velikim silama, učesnicima Pariskog kongresa u kome je tražio: 1) Da se prizna nezavisnost Crne Gore diplomatskim putem; 2) Da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji; 3) Da se utvrde granice Crne Gore prema Turskoj na način kako je to urađeno prema Austriji; 4) Da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njenoj granici. Veliike sile su odbile knjažev memorandum, smatrajući da su njegovi zahtjevi unutrašnja stvar Osmanskog carstva. To nije pokolebalo knjaza koji je nastavio da se diplomastkim putem bori za svoje političke ciljeve. Zbog toga se približio Francuskoj, koja je nakon Pariskog kogresa imala dominantnu ulogu u rješavanju evropskih pitanja. Knjaz je napravio radikalan zaokret u dotadašnjoj spoljnoj politici Crne Gore. Smatrao je da oslabljena Rusija, koja je bila poražena u Krimskom ratu nije u stanju da odlučno podrži crnogorske državne ciljeve. Zbog toga se okreće Francuskoj. Uspostavio je prisne i prijateljske odnose sa francuskim vicekonzulom u Skadru, Ekarom, koji je postao glavni knjažev konsultant. Početkom 1857. godine Danilo je otputovao u Pariz, gdje ga je u privatnu audijenciju primio car Napoleon III. On je savjetovao knjazu Danilu da se odnosi između Porte i Crne Gore urede na način kako je to urađeno sa Vlaškom, Moldavijom i Srbijom i da knjaz prizna sultanov suverenitet.

U tom slučaju Francuska bi podržala crnogorske zahtjeve za njeno teritorijalno proširenje. Međutim, Porta nije bila spremna na pružanje bilo kakvih ustupaka Crnoj Gori, što je knjaza Danila primoralo da sa diplomatskih pređa na oružana sredstva u borbi za priznanje nezavisnosti Crne Gore i za nejno teritorijalno proširenje. Knjaz je otvoreno podržao ustanak u Hercegovini 1857. godine. Crna Gora je usmjeravala i kontrolisala ovaj ustanak, a Grahovo je bilo centar iz koga se širo crnogorski uticaj u Herecgovini. Porta je u martu 1858. godine odlučila da uguši ustanak i da pošalje vojsku koja će demonstrirati prema granici Crne Gore. Nakon neuspješno završenih crnogorsko – turskih pregovora u Mostaru, Porta je naredila svojim trupama da zauzmu Grahovo i Grahovac, tačku koja dominira Grahovskim poljem. U susret joj je izašla crnogorska vojska. Do bitke na Grahovcu došlo je 13. V 1858. godine u kojoj su Crnogorci potukli tursku vojsku. Turska je pokušala da izazove novi rat, što su spriječile velike sile koje su uputile združenu flotu u Jadransko more, kao pritisak na Tursku da odustane od svojih ratnih planova, i obrazovale su međunarodnu komisiju koja je trebala da izvrši razgraničenje između Crne Gore i Turske. Posao na razgraničenju je započeo 1858. godine, a okončan je 1859. godine. Na konferenciji ambasadora u Carigradu utvrđena je i priznata međunarodna granica između Crne Gore i Turske. Odlukom predstavnika velikih sila na Carigradskoj konferenciji, Crna Gora je dobila Grahovski kraj, Rudine, Uskoke, Župu Nikšićku, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće, te dio Drobnjaka i Kuča. Državna teritorija Knjaževine Crne Gore nakon ovih teritorijalnih dobitaka iznosila je 4.400 km2, što je u odnosu na njenu pređašnju površinu uvećanje za 1.500 km2. Crna Gora je krajem pedesetih godina 19. vijeka imala oko 125.000 stanovnika.

To je bio veliki uspjeh spoljne politke knjaza Danila. Ne manje napora i truda, knjaz Danilo je uložio i na sređivanju unutrašnjih prilika u Crnoj Gori. U tome je imao dosta problema, koje su mu stvarali vođe njegove opozicije, Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović, serdar Milo Matanović, zatim Stevan Perović – Cuca, Milorad Medaković i brojni plemenski glavari, koji su održavali veze sa skadarskim pašom i austrijskim vlastima u Kotoru. Rusija je, zbog udaljavanja knjaza Danila od njene politke, posredstvom svog konzula u Dubrovniku, od 1856. godine, takođe radila na obaranju knjaza Danila, tako što je njegovim protivnicima u zemlji pružala, finansijsku, političku i moralnu podršku. Knjaz se nemilosredno obračunao sa svojim protivnicima. Neki od njih su svoj opzicioni stav prema knjazu platili životom, a dio njih je bio prinuđen na emigraciju. U tim političkim previranjima i knjažev život je bio u opasnosti jer su na njega izvođeni atentati, a od jednoga će na kraju i stradati. Protivnici knjaza Danila su svojim opozicionim radom ometali knjaževe napore da učvrsti centralnu vlast u zemlji i da od Crne Gore naparvi jednistven državni prostor. U postizanju tog cilja knjaz je morao da se obračuna sa plemenskim seperatizmom i u tome se služio autokratskim i tiranskim metodama. Pobune koje su izazvale proturske snage u Piperima, Bjelopavlićima i Kučima protiv njegove vlasti surovo je ugušio, a naročito pobunu u Kučima i to u dva navrata 1854. i 1856. godine, kada su i pravi i krivi Kuči poharani. Knjaz Danilo je radio na uređenju državne uprave i osposobljavanju državnih institucija. Izveo je reformu vojske. Neposredno nakon Omer – pašinog napada popisao je sve vojne obaveznike u Crnoj Gori i oformio Krstonosnu vojsku (1854) koju je podijelio na stotine i desetine, a 1855. godine ustanovio je Gardu. Uveo je i artiljerijski rod u crnogorsku vojsku. Sproveo je administrativne i vojne reforme, modernizovao državni aparat, stimulisao privredni i kulturni razvoj, uveo carine na trgovinu. Uveo je pasoše za Austriju i tražio da ona to isto učini za Crnu Goru, osnovao je svoje trgovačke agenture u susjednim austrijskim gradovima. Na Cetinju je 1855. godine otvorio školu internatskog karaktera, i poslao prve mladiće na školovanje u inostranstvo. Postavio je crnogorskog zastupnika u Carigradu. Umjesto Njegoševe štamparije, koja je 1853. godine pretopljena u olovna zrna za vrijeme Omer-pašinog napada, nabavio je novu štampariju. Njegov najveći doprinos uređenju društvenih odnosa u Crnoj Gori predstavlja donošenje Zakonika (1855). Knjaz Danilo je smrtno stradao 31. jula 1860. godine u Kotoru. Na njega je pucao politički emigrant Todor Kadić.

Teško ranjen iz pištolja Danilo je preminuo narednog dana. Knjaz Danilo nije imao muške djece. Iz braka sa Darinkom Kvekić, Srpkinjom iz Trsta, koja je 1855. godine postala crnogorska knjaginja, imao je kćer Olgu, rođenu 1859. Knjaza Danila je na crnogorskom prestolu naslijedio njegov sinovac, Nikola Mirkov Petrović.
Petrović – Njegoš, Nikola I (Njeguši, 25. IX 1841 – Kap d'Antib, 1. III 1921), crnogorski knjaz (1860 – 1910) i kralj (1910 – 1921). Sin Velikog vojvode od Grahovca Mirka Petrovića, brata knjaza Danila, i Stane (1824 – 1895), ćerke Draga Martinovića iz Bajica. Školovanje je započeo na Cetinju 1848. godine. U februaru 1852. godine započeo je pohađanje srpske osnovne škole Sv. Spiridon u Trstu, a naredne 1853. godine, pošto je završio četiri razreda osnovne škole, upisao se u Njemačku protestantsku školu, takođe u Trstu. U proljeće 1854. vratio se u Crnu Goru, da bi ga 1856. knjaz Danilo poslao na školovanje u Pariz, u Licej Luja Velikog. Nikola je prekinuo školovanje i u aprilu 1860. vratio se u Crnu Goru i uključio u politički život. Nakon smrti knjaza Danila, 2. avgusta 1860. godine, postao je crnogorski knjaz sa nepunih 19 godina. Prvih godina vladavine oslanjao se na svog oca, vojvodu Mirka. U to vrijeme Crna Gora rukovodi ustankom koji je izbio u Hercegovini (1861). Zbog pomaganja ustanka u Hercegovini turska vlada je odlučila da kazni Crnu Goru, i po drugi put je poslala Omer- pašu Latasa da pokori Crnogorce. Turski napad je počeo u aprilu 1862. godine. Na interevenciju velikih sila turski napad je obustavljen. Omer – paša je dostavio knjazu Nikoli ultimatum u 14 tačaka, po kojima je Crna Gora morala da pristane na teške uslove mira. Završetkom crnogorsko – turskog rata 1862. godine, nastupio je period višegodišnjeg mira, koji je knjaz Nikola iskoristio za poboljšanje opštih prilika u Crnoj Gori. Odlučio je da sa Turskom sporazumno radi na rešavanju svih problema, tako da je 1863. godine otvoren crnogorski konzulat u Skadru, prvo diplomatsko predstavništvo Crne Gore. Sa Srbijom kneza Mihaila želio je prijateljske odnose. Takva politika, po njegovoj zamisli, trebala je da posluži udruženim naporima Crne Gore i Srbije oko usklađenog vođenja oslobodilačke politike protiv Turske. Između Crne Gore i Srbije sklopljen je savez 23. IX 1866. godine. Knjaz Nikola je održavao spoljnopolitčku orijentciju knjaza Danila, i u prvim godinama svoje vladavine oslanjao se na Francusku.

On je 1867. posjetio cara Napoleona III i iznio mu crnogorske teritorijalne zahtjeve. Knjaz Nikola je krajem 1868. na poziv ruskog cara Aleksandra II otputovao u Rusiju. Car Aleksandar II mu je tada darovao tobožnju sablju kralja Milutina Nemanjića, što je značilo da mu Rusija daje primat u svojoj balkanskoj politici i da podržava knjaževe aspiracije da postane vladar velike srpske države. Na povratku iz Rusije, knjaz je posjetio pruskog kralja, a u Beču cara Franja Josifa. Finasijsku pomoć, koju je dobio u Rusiji, knjaz je iskoristio za otvaranje Bogoslovsko- učiteljske škole na Cetinju 1869. godine. Iste godine na Cetinju je otvorena i prva srednjoškolska ustanova za školovanje ženske mladeži - Djevojački instutut. Uz pomoć srpske vlade, 1869. godine pet Crnogoraca je osposobljeno za telegrafsku službu. Otpočela je izgradnja Danilovgrada, koji je trebao da postane nova prijestolnica i trgovački centar zemlje. Na Cetinju, Rijeci Crnojevića i Orjoj luci otvorene su prve telegrafske stanice. Između Cetinja i Kotora je 1870. uspostavljena telegrafska veza, prva koja je Crnu Goru vezivala sa svijetom, dok je 1874. otvorena prva poštanska linija između Crne Gore i Austrije. Knjaz Nikola se 1867. preselio iz Biljarde u svoju novu zvaničnu rezidenciju, dvor. Knjaz je posvetio dosta pažnje reformi državnog sistema. Tokom 1871. izvršeno je niz administrativnih reformi. Kapetanima je oduzeta vojna vlast, a ustanovljena su načelstva na Grahovu, Rijeci, Viru, Bioču, u Morači i Andrijevici, koja su u svojim rukama imala administrativnu i sudsku vlast. Senat je 1874. reorganizovan i broj njegovih članova je smanjen. U njegovoj nadležnosti je ostala samo sudska vlast, a za druge poslove ustanovljene su uprave: za unutrašnja djela, za finansije, za prosvjetu i za vojne poslove, a pored toga ustanovljena je i Knjaževska kancelarija za inostrana djela. Knjaz Nikola je kao apsolutni gospodar stajao na čelu cjelokupnog državnog aparata. Početkom 1871. knjaz Nikola je donio uredbu o reorganizovanju crnogorske vojske, po kojoj su oformljena 23 bataljona redovne vojske, 6 bataljona garde i jedna baterija.

Značajnu pažnju knjaz je posvetio poboljšanju prosvjetnih i kulturnih prilika u zemlji. Osnovnih škola u Crnoj Gori je 1869. bilo 11, a do 1871. godine njihov broj je narastao na 41, što je bilo značajno uvećanje, ali ni iz daleka nije zadovoljilo crnogorske potrebe u obrazovanju. Na Cetinju je 1871. izašao prvi broj nedjeljnog lista Crnogorac, a 1873. godine pokrenut je drugi nedjeljnik Glas Crnogorca. Pjesmu Jovana Sundečića Ubavoj nam Crnoj Gori knjaz Nikola je 1870. proglasio za državnu himnu. U Crnoj Gori je 1873. knjaževom inicijativom osnovano prvo industrijsko preduzeće- pilana na Rijeci Crnojevića, a od 1865. na Rijeci je radila zanatska radionica za izradu oružja i metaka. Od 1874. naglo se pogoršavaju odnosi između Crne Gore i Turske, naročito kada je zbog Podgoričkog pokolja 7. oktobra te godine zamalo došlo do rata. Naredne 1875. izbio je ustanak u Herecegovini, koji je podstrekivan i pomagan sa Cetinja. Knjaz je posredstvom vojvode Petra Vukotića, koji se nalazio na Grahovu i održavao veze sa ustaničkim vođama, praktično komandovao ustankom. Nakon što je sklopio ratni savez sa Srbijom, knjaz je, juna 1876, objavio rat Turskoj. Po njegovoj zamisli, crnogorska vojska je glavni pravac djelovanja imala u Hercegovini, koju je knjaz želio da uključi u sastav Crne Gore. Na početku rata Crna Gora je odnijela veliku pobjedu na Vučijem Dolu 16/28. jula 1876. godine. Iste godina Crnogorci su odnijeli i veliku pobjedu na Fundini. Decembra 1876. sklopljeno je primirje. Knjaz je uputio predstavnike u Carigrad da predaju Turskoj crnogorske zahtjeve. Turska na ove zahtjeve nije pristala, pa je rat nastavljen aprila 1877. godine. U ovoj fazi rata Turska je nastupila odlučnije. Pod knjaževom komandom Crnogorci su oslobodili Nikšić i Bar. Nakon rata, knjaz Nikola je započeo proces modernizacije crnogorske državne uprave. Ukinuo je Senat 1879. i ustanovio tri nove institucije: Državni savjet, Ministarstva sa šest odjeljenja i Veliki sud. Poslije 1878. Crna Gora je bila podijeljena na 10 nahija. Zakonom od 1903. učinjena je izmjena u dotadašnjoj administrativnoj podjeli. Crna Gora je podijeljena na pet oblasti. Na čelu svake oblasti stajao je oblasni upravitelj, koji je bio potčinjen Ministru Unutrašnjih Djela. Ovom ustanovom odvojena je administrativna vlast od sudske. Zakonom od 1910. Crna Gora je podijeljna na 10 oblasti i 56 kapetanija. Knjaz je modernizovao crnogorsku vojsku. Formirana je podoficirska škola 1895., dok je nekoliko pitomaca poslato na školovanje u Italiju i Rusiju.

Prvi bataljon stajaće vojske formiran je na Cetinju 1896. Iste godine počela je sa radom Artiljerijska oficirska škola na Cetinju, a 1900. Pješadijska škola za oficire. Glavni pokrovitelj i finansijer crnogorske vojske bila je ruska vlada, koje je poklanjala i kupovala oružje za crnogorsku vojsku. Prvi crnogorski novac, perper, pušten je u opticaj 1906. Knjaz je radio i na poboljšanju prosvjetnih i kulturnih prilika u zemlji. Broj škola je početkom XX vijeka iznosio 101, od kojih je državnih bilo 75. Gimnazije su otvorene na Cetinju 1880. u Podgorici 1907. u Nikšiću, Beranama, i Peći 1913. Zgrada Kraljevskog pozorišta, Zetski dom, igrađena je 1885. U ovom peridou izlazilo je nekoliko nedjeljnjih novina, književnih časopisa i stručnih publikacija. Do 1910. izgrađeno je 464 km puteva. Posle 1878. otvorene su telegrafske i poštanske stanice u svim većim mjestima u Crnoj Gori; 1904. vezana su poštanskom vezom i pristaništa na Skadarskom jezeru; 1909. je izgrađena prva željeznica u Knjaževini Crnoj Gori između Bara i Virpazara. U Crnu Goru ulazi strani kapital sa formiranjem dva društva, Anglo – Montenegrin 1894. i Italijansko društvo 1903. , koje je preuzelo monopol duvana, izgradnju pristana u Baru kao i izgradnju željezničke pruge Bar – Virpazar. U Crnoj Gori je otvoreno nekoliko industrijskih pogona: pilane, fabrika sapuna, pivara i radionice za predaru vune. Knjaz je bio dioničar ovih industrijskih preduzeća. Zalaganjem knjaza Nikole i njegovog oca vojvode Mirka otvorena je 1864. Založnica crnogorska, prvi novčani zavod u Crnoj Gori.

Prva štedionica otvorena je u Nikšiću 1901. , Podgorička banka 1904. Crnogorska banka 1905, štedionica na Cetinju 1906, Narodna banka 1909. i Državna banka 1912. godine. Od 1878. do 1905. godine doneseno je oko četrdeset zakona, od kojih je najznačajniji bio Opšti imovinski zakonik iz 1888. godine, kojeg je na poiziv knjaza Nikole izradio Valtazar Bogišić. Knjaz Nikola se trudio i radio na tome da od Crne Gore izradi vjerski tolernatno društvo, u čemu je za ondašnje prilike i okruženje u kome je živjela Crna Gora, umnogome i uspio. Pravoslavlje je bila državna religija, ali su muhamedanskim i rimiokatoličkim stanovnicima Crne Gore data sva prava koja su imali i njeni pravoslavni podanici. Crnogorski muftija i barski nadbiskup bili su virilni poslanici u crnogorskoj skupštini. Crna Gora je sa Vatikanom sklopila Konkordat 1886. godine. Knjaz Nikola je imao intezivne diplomatske odnose sa velikim silama, koje su u Crnoj Gori nakon 1878. akreditovale svoje diplomate. Crna Gora je za vrijeme knjaza Nikole sklopila na desetine međunarodnih ugovora, učestvovala je na međunarodnim skupovima i stvorila je zapažen ugled među evropskim državama. Knjaz Nikola je imao intezivne veze sa evropskim dvorovima. Imao je direktne diplomatske kontakte sa sultanom, britanskom kraljicom, austougarskim carem, francuskim predsjednikom i italijanskim kraljem. Najintezivnije i najprisnije odnose knjaz Nikola je održavao sa Rusijom, koja je bila glavni zaštitnik Crne Gore. Knjaz Nikola je nekoliko puta putovao u Rusiju i tim prilikama su mu ukazane velike počasti. Ruski car Aleksandar III ga je, priilikom njihovog sastanka u Petrogradu 1889. godine, nazvao jedinim iskrenim prijateljem Rusije. Knjaz Nikola je dobio počasni čin u ruskoj vojsci, a jedan ruski puk je nosio njegovo ime. Veze između dva dvora učvršćene su udajom dvije ćerke knjaza Nikole, Milice i Stane za bliske rođake ruskog cara.

Dok je Crna Gora bila jedini prijatelj Rusije na Balkanu, rusko prijateljstvo je bilo glavni oslonac u spoljnoj politici knjaza Nikole. Od 1903. godine, kada su na srpski presto došli Karađorđevići, Rusija je Srbiji dala prvijenstvo u odnosu na Crnu Goru. Od tada je knjaz Nikola potiskivan, a njegove interese i interese Crne Gore Gore Rusija je podredila interesima srpske dinastije i države. Knjaz je tada pokušao da uspostavi bolje odnose sa Austro - Ugarskom i Italijom. Nakon 1878. rijetki su bili periodi dobrih odnosa između Crne Gore i Srbije. Beogradska štampa je redovno donosila tekstove u kojima su napadani knjaz Nikola i njegov režim. Do poboljšanja u odnosima dvije zemlje došlo je 1896. kada je knjaz Nikola posjetio Beograd, a naredne godine kralj Aleksandar Obrenović je posjetio Cetinje. Tada je došlo do uspostavljanja zvaničnih diplomatskih odnosa. Na Cetinju je otvoreno srpsko poslanstvo, koje je krajem iste godine zatvoreno, jer su odnosi između dvije zemlje postali loši. Promjena na srpskom prestolu 1903. nije donijela nikakvo poboljšanje u tim odnosima. Srpska vlada je i dalje podržavala crnogorsku političku emigraciju i protivnike kralja Nikole. Između dvije zemlje vladalo je otvoreno neprijateljstvo, koje je na kratko prekinuto za vrijeme aneksione krize 1908, a do poboljšanja u odnosima je došlo tek 1912. godine, kada je sklopljen Balkanski savez. Jedno od najvećih dostignuća u višedecenijskoj vladavini knjaza Nikola predstavlja donošenje prvog crnogorskog ustava 19. XII 1905. , kojim se u Crnoj Gori oformio ustavni način vladavine i koji je omogućio početak parlamentarizma. Prema ustavnim odredbama, Narodna skupština je imala zakonodavnu vlast, koju je dijelila s knjazom, s tim što su zakoni koje ona donosi stupali na snagu tek kada ih knjaz potpiše. Knjaz je sazivao Skupštinu, a imao je pravo i da je raspusti; poslanici se nijesu mogli okupiti prije nego ih knjaz pozove na zasijedanje. Zahvaljujući institutu virilnog poslanika, kojih je u Skupštini bilo 12, Gospodar je posredno ili neposredno uticao i na njen sastav. Knjaz je imenovao sve državne činovnike i oni su mu bili odgovorni. S obzirom na ovakav djelokrug nadležnosti Narodne skupštine, knjaževa vlast je ostala neokrnjena. Premoć knjaza nad Skupštinom, i nepostojanje mehanizama kojima bi Skupština kontrolisala vladu, upućivala je na suštinsku očuvanost pređašnjeg sistema vlasti. Formirane su prve političke partije u Crnoj Gori. Klub narodne stranke formiran je 1906..

Naredne godine iz ovog kluba formirana je prva crnogorska politička partija Narodna stranka – Klubaši, koja je objavila svoj program. Ona je bila opaziciona stranka režimu kralja Nikole. Nasuprot nje formirana je Prava narodna stranka – Pravaši, koji su podržavali knjaževu politiku. Politički život u Crnoj Gori prvih godina ustavnosti i parlamentarizma, u mnogome su obilježile dvije zavjere protiv knjaza Nikole i njegove vlasti. Prva zavjera otkrivena je krajem 1907. i ona je, zbog namjere da se bombama izvrši atentat na knjaza Nikolu, nazvana Bombaškom aferom. Druga zavjera, koja je imala cilj da se izvrši revolucionarni prevrat u Crnoj Gori, otkrivena je 1909. Učesnicima zavjere suđeno je u Kolašinu, pa je čitav slučaj dobio naziv Kolašinska afera. U oba slučaja zavjerenici su željeli da uz pomoć terorističkih i revolucionarnih metoda obore legitimnu crnogorsku vlast. Povodom jubileja-50 godina na prestolu Crne Gore, knjaz Nikola se 15. VIII 1910. godine proglasio za kralja. Titulu kraljevsko visočanstvo, nosio je od 1900. godine, a nakon proglašenja za kralja – kraljevsko veličanstvo. Crna Gora je sa balkanskim zemljama 1912. godine stvorila Balkanski savez uperen protiv Turske. Prva je objavila rat Turskoj 25. IX/ 8. X 1912. godine. Nakon Prvog balkanskog rata 1912- 1913. godine, Crna Gora je značjano proširila svoju teritoriju. Dobila je Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Rožaje, Tuzi, Krajinu, i Metohiju sa gradovima Peć i Đakovica. Nije uspjela da zadrži Skadar, koji je bio najznačajniji cilj rata i koji je bio od životnog značaja za Crnu Goru. Nakon proširenja balkanskih ratova, Crna Gora je imala površinu od 14.400 km². U Prvom svjetskom ratu Crna Gora je učestvovali na strani Atante. Kralj Nikola je komandu nad crnogorskom vojskom prepustio Srbiji, koja je 2/3 crnogorskih snaga koncentrisala u Sandžaku, dok je glavni front Crne Gore prema Austriji, na sektoru Lovćena ostao slabo zaštićen. Takav raspored crnogorske vojske presudeno će uticati na slom Crne Gore 1916. godine. Crnogorska vojska je prilikom povlačnja srpskih trupa, krajem 1915. i početkom 1916. godine bila njihova glavna zaštitnica. Austrougraske trupe probile crnogorsku odbranu na Lovćenu i zauzele Cetinje. Kralj Nikola je 18. I sa dijelom vlade i dvorom preko Podgorice, Skadra i Medove otišao u Italiju, a zatim u Francusku u Bordo, da bi se duže vremena zadržao u Neiju kod Pariza, gdje je smjestio svoj dvor i vladu. U izbjeglištvu (1916-1921) je radio na obnavljanju Crne Gore. Nelegitimna i nelegalna Podgorička skupština 1918. ga je zbacila s vlasti i zabranila mu povratak u zemlju. Uzdajući se u saveznike i njihova obećanja, posljednje godine života je proveo u dokazivanju prava Crne Gore.

Zalagao se za jugoslovensku konfederaciju i ravnopravno ujedinjenje s Srbijom, uz poštovanje crnogorskog prava i ustava. Umro je u Kap d’Antibu 1. III 1921. Sahranjen je u ruskoj pravoslavnoj crkvi u San Remu. Uz prigodne svečanosti 1. oktobra 1989. njegovi posmrtni ostaci su preneseni na Cetinje i sahranjeni u Dvorskoj kapeli na Ćipuru. Kralj Nikola je stupio 8. XI 1860. u brak sa Milenom Vukotić (1847 – 1923). Imali su dvanaestoro djece: tri sina, prestolonasljednika Danila (1871–1939), Mirka (1879 – 1918) i Petra (1889 – 1932); i devet kćeri: Zorku (1864 – 1890), Milicu (1866 – 1951), Stanu (1867 – 1935), Mariju (1869 – 1885), Jelenu (1872 – 1952), Anu (1874 – 1971), Sofiju (1876), Kseniju (1881 – 1960) i Vjeru (1887 – 1927). Kralj Nikola se bavio književnošću. Pisao je pretežno lirske pjesme, zatim epske pjesme i drame u stihu, a ostavio je nekoliko proznih sastava. Prva njegova lirska pjesma je Šetnja na Lovćen. Autor je pjesme Onam’ onamo, koja je objavljenu 1867. u kalendaru Orlić. Kao saradnik Orlića potpisivao se Mladi Drago Dragović. Najveći dio Nikolinih lirskih pjesama je prigodan; tu su zdravice i nazdravičarstvo, nekrolozi, poslanice, natpisi i aforizmi. Važnija dramska djela kralja Nikole su: Balkanska carica (1886), Pjesnik i vila (1892), Knjaz Arvanit (1895), Nova kola (1896). U rukopisu mu je ostao roman Despa. Kralj Nikola je u rukopisu ostavio autobiografiju, memoare i putopise, koji su objavljeni nakon njegove smrti. Sabrana djela kralja Nikole objavljena su prvi put 1969. godine.

Više iz ove kategorije